Da je iz reda Vasojevića u minulim decenijama bilo puno vrhunskih sportista svjedoči i ime Slobodana Boba Kićovića, jednog od najboljih plivača Crne Gore svih vremena, koji je nedavno u 79. godini preminuo u Ohaju. Dovoljno je reći da je Kićović bio jugoslovenski rekorder na 1.500 metara slobodno, kao i državni prvak na 100 i 400 metara slobodnim stilom i da je daleke 1959. godine na 200 metara slobodno postigao najbolje vrijeme u Evropi i shvatiti o kakvom se sportskom as radilo. Ako se tome doda da je, kao član reprezentacije Jugoslavije, učestvovao na Olimpijskim igrama u Rimu onda je to potvrda da je u pitanju plivač kom se divila čitava sportska javnost u ondašnjoj Jugoslaviji.
Kićović je rođen 1941. godine na Cetinju, gdje se njegova porodica nastanila iz bombardovanog Beograda. Njegov otac Dimitrije Stefanov Kićović, iz andrijevičkog sela Slatina, bio je poznati beogradski pravnik i sudija, a majka Leposava-Mila Stanišina Vukanić, profesorica matematike. Otac, kao i dva strica Dragutin i Milorad, svi vrsni intelektualci, nestali su u ratnom vihoru na putu od Crne Gore do Zidanog Mosta, 1945. godine. Zato je o Slobodanu i njegovoj sestri Slobodanki brinula majka, koja se odmah nakon Drugog svjetskog rata zaposlila u Gimnaziji u Beranama.
Slobodan se kasnije posebno rado sjećao tog perioda djetinjstva, provedenog po limskim sprudovima i prašnjavim, makadamskim beranskim uličicama gdje su stanovali. Sjećao se i sela Slatine u kom je boravio kod bake Leposave i tamošnjih visokih granatih jabukovih i orahovih stabala sa kojih je posmatrao krivudavu džadu pored Lima i autobus, kog su mještani nazivali „pruga”. Sanjao je Slobodan da će jednoga dana i on tom „prugom” otići daleko u svijet, što mu se kasnije i ostvarilo.
U Beranskoj gimnaziji njegova majka Leposava radila je do 1948. godine kada je završila na Golom otoku, jer, kako se kasnije pričalo, nije htjela da oda koji su njeni učenici bili simpatizeri IB-a. Poslije povratka sa Golog otoka, zapošljava se u Kotorskoj gimnaziji, Pomorskoj školi i Vojnoj školi u Lori, po izričitoj naredbi Blaža Jovanovića, tadašnjeg Predsjednika Crne Gore, kako bi, u tim školama stručno doprinosila usavršavanju nastavnog procesa, kao vrsna profesorica matematike. Preseljenjem u Kotor, Slobodan je posmatro svoje vršnjake koji su se sa lakoćom igrali, skačući i plivajući u moru. Tek je 1954. godine i on naučio da pliva, a već 1956. godine „divljak sa sjevera”, kako su ga vršnjaci nazivali, postao je prvak Crne Gore u plivanju. Sljedeće godine Kićović predstavlja Crnu Goru na juniorskom prvenstvu države u plivanju, u Splitu gdje, na iznenađenje svih, obara državni juniorski i seniorski rekord, u najtežoj disciplini, na 1.500 metara. Sljedećeg dana osvaja srebrnu medalju na 400 metara, kraul, a zadnjeg, trećeg dana, zlatnu medalju na 100 metara, u istoj disciplini. Ovakve uspjehe nikad niko do tada iz Crne Gore, nije ostvario.
Brodu, kojim se vraćao iz Splita, Kotorani su priredili veličanstven doček, sa crvenim tepihom i Gradskom muzikom. Kićović je, vidjevši masu naroda na Kotorskoj rivi, pomislio da dolazi neka poznata ličnost pa je, sačekavši da svi izađu, na kraju i on sa grupom plivača, izašao sa broda. Bio je iznenađen kada je muzika zasvirala, i još više, kada ga je masa zgrabila, podigla u vazduh, otela mu kartonski kofer, otvorila ga i izvadila medalju, uputivši se prema kafani „Dojmi”. U masi naroda bio je i njegov djed po majci, Staniša Vukanić, diplomirani pravnik, koji mu je, uz srdačne čestitke, rekao: „Sad kad si postao neko, možeš da kreneš za svojim dječačkim maštanjima, ali dobro pazi šta radiš jer životni putevi su često klizavi.”
Od tada, takmičenja i uspjesi su se neprekidno nizali. Već 1958. godine obara juniorsko-seniorski rekord na 200 metara, kraul, a zatim na juniorskom prvenstvu u Mostaru, postaje apsolutni prvak države na sto, četrsto i hiljadu i petsto metara, kraul. Takav uspjeh, do tada, a ni kasnije, nijedan plivač nije ostvario. Zbog postignutih rezultata na prvenstvu, Mostarci su mu dodijelili titulu Počasnog građanina Mostara. Nažalost, na Evropski šampionat u Budimpešti, gdje je viđen kao jedan od fovorita, ne odlazi zbog operacije ruke. Ipak, zbog postignutih rezultata u 1958. godini, Jugoslovenski olimpijski komitet mu dodjeljuje specijalnu diplomu. Kićović i kasnije nastavlja sa izuzetnim uspjesima, pa je 1959. godine na 200 metara slobodno, postigao najbolje vrijeme u Evropi. Naredne godine iako povrijeđen, učestvovao je na Olimpijskim igrama u Rimu, gdje je ekipa štafete u kojoj se našao u trci četiri puta 200 metara, slobodno, oborila državni rekord.
Svoju Slatinu i Vasojeviće nikad nije zaboravio. Često im se vraćao, a prije nekoliko godina, na Srpskom pravoslavnom groblju u Slatini, obnovio je porodičnu grobnicu svojim časnim precima i na mermernoj ploči upisao i svoje ime, namjeran da svoj zemni prah vrati među svoje pretke, tamo odakle je i potekao.
To će se i obistiniti jer je Slobodan ostavio oporuku da ga poslije smrti kremiraju i da njegov pepeo bude na tri mjesta, u Ohaju pored supruge, Slatini kod Andrijevice i u zalivu Boke Kotorske.D.J.

Oprobao se i kao trener plivača u više klubova
I kasnije, kao član nekoliko klubova, postizao je sjajne rezultate. Između ostalog, na državnom prvenstvu u Splitu 1962. godine, postao je ponovo trostruki seniorski prvak države. Kićović je igrao i vaterpolo, a oprobao se i kao trener plivača u više klubova.
Poslije svega odlazi za Njemačku, gdje udpješno započinje biznis karijeru koju, zatim, nastavlja u SAD-u. Kao penziiner povremeno je živio u Americi, a najveći dio vremena provodio je u Kotoru.